Plodna zemlja nebeska
Wirbel Bet
Copyright 2011 by Wirbel Bet
Smashwords Edition
****
Version 2011
Cover design by Wirbel Bet
****
Plodna zemlja nebeska
Wirbel Bet
Ponekad sama
Sa više izvora vodu je pila
I nikad usamljena nije bila
Sem ponekad sama
Moja Dama
Kad sjetim se dana
I suza njenih
Još srce mi slama
Oooo, tren ondašnji
Brodolom, tama
Kažem:
Ne boj se, to nije trajno
Da igraš se ti imaš pravo
Ruku mi daj, sad povešću te
Na mjesto tajno
I šapnuti
Da biće ti sjajno
Gdje pričaćeš dugo mi
Svoj razlog pravi
Sve o bolu i ljubavi.
Neizbježan san
Neostvariv
i nemoguć
Neizbježan san
Sve imati, a nemati ništa
Tiho
beskrajem teče
I sasvim sam
Ta mjesta stara u svemiru
znam
Gdje bili su mjera i bio božiji plan
Ljepotica?
Kao
žena što pola je nema
Jer pola je san
Što traži čovjek i
nalazi
Čak i kada pustinjak je.
Svjetlo ne pali
Često se sjetim
Dok zvijezde brojim
Da mirišeš sva
I smiješ se u krilima mojim
Grudima toplim da srce mi griješ
Ti nogama kad me obaviješ
I ljubiš, ljubiš me draga.
Tad kosu ti mazim, vratić mali
I pazim
S kreveta malog da ne bi pali
Evo još pamtim gdje smo stali
U rame te ljubim
Šapućeš mi
Ljubavi moja, svjetlo ne pali.
Senzacija
Dilema
ostaje
I pitam se smjelo
Taj zalazak
Da li biće mrak mi
potpun
Ili remek djelo
Dok čitam ljude
U izrazu
složene
Lutalice nerazumne
Neosjetne
Vidim knjiga više
nije
Stari čuvar znanja
Već je produkcija
Hm,
filozofija
Nije uvijek riječ
Iz pepela što diže
Nit je
vazda ona izraz lijep
Niti život je kada ćutim
Istini kad sam
bliže
Dobroj stvari
Suštini bezimenoj
A dobru
stvar
Sto đavola hoće da kvare
I više njih natovare se
Da
l' kritika ta, još pitam se
Savjet je dobar
Ili samo
senzacija
Negdje u močvari.
Odgovor
Da,
nema ih puno
Samo pojedini spasiće svijet
Sred jurnjave,
bijede i kuknjave
Niknuće cvijet
Na zalasku spojiće se
Pred
ponorom
U ljubavi i velikom moru
Ljubavnici biće
domaćini
Glavi dalek i logici
U prilici sam, u sred
noći
Da kažem nešto
Baš sad ću to moći
Jer pravo je
mjesto
Tren sadašnji
Centar gdje je
Kruga vječnog
A
svugdje je
Čuj me, trebaš poći
Samom sebi sa pitanjem
I
odgovor će doći.
Bardo
Djela
sabrana
Negdje biće tvoja
A žudnja, čini mi se
Ljubavi
moja
Pozvaće te nazad
U vrtlog zemaljski
Um nestalan
I
srce nečisto
Isto nam biće
Karta povratna, a ti
O smrti
pričaš mi
Dok umrla nisi
A svi odonud
Ovdje smo došli
Da
ne bi ponovo
Njoj vratili se
Samo ruku praznih
Ma gdje
smo pošli
Eeej, lutalico
S idejom tom
Što tvoja je i guraš
nju
S pismima starim
Kao priliku
Vrlo povoljnu i veliku
Kao
potrebu moju
Što, čini mi se
Lažna mi je.
Da voli je
Govorio
bih o tom'
Samo u čem' prebivam
No ipak
I kad sam s
njom
Pred prazninom
Neočekivano tužan sjedim
Snebivam se
i pitam
Zašto od trenutka ovog bježim
I neizrecivo kako
izreći
Ispeći sebe u polugu zlatnu
I planinu kako vidjeti
ponovo
Kao planinu
Kako uspeti se na nju
I na drvo čiji
korijen je gore
Te pustiti um u duboko more
Da gleda cjelinu
I
voli je.
Na primjerice
Siromahe
na večeru zovi
A ne izjelice
Na primjerice.
Ti, ratnice
Ne žalim se, neka
mi je, male moje
S cvjetićima
Suknju baca sa koljena
Sred
bedara
Gdje krivina plovi meka
U nju zurim
Suze tuku po
grudima
Strast je neka u njedrima
Pod košuljom
U njoj srce
ratnika je
Među malim dugmadima
Ti, Voljena
Prolaziš me
kao jeza
I ne znam šta čeka me
Kada priđem
Uješću
te bar za nogu
Možda mogu za odbranu
Ali ne znam radost ova
Da
l' zbog mene ili tebe
Napala je
Šta muči me, odgovori
Ti
ratnice
Da li malo bar voliš me, progovori
Povedi me i
raznesi
Dahom svojim.
Za
srce
Saznaćeš
Da
svemir je mjesto
U kojem vidi se tvoje lice
I sebe naći
najteže je
Prvo ime svoje
Sresti se sa samim sobom
Znam
čovjeka
Bili smo drugovi nekad na Zemlji
Znam i ženu
Nju
tamo volio sam
Samo sebe ne poznah još
i
Zato
pisao sam
Za srce
Za sva srca
Ne za okice uplašenih.
Nije imao prtljag
Nije
tražio da bude voljen
Kako ljudi to rade
Od laži
On
slomljen bivao je
Nije imao prtljaga i ništa svoje
Kao
mnogi
Iznuren bolom i zamorom
Od njih često vraćao se
I
mrzio nije
Strpljiv je bio, po strani negdje
Znao je
Da svi
prozvani gospodari, i
Jarani
Biće jednom žrtvovani,
svi
Foliranti uzdrmani.
Daleko
Da
skočim, da mi je
Nad jazbinom ljudskom
Da se vinem i poletim
Da
stignem u zemlju neubjeđenih
Ljudi svih i svjetova
Da
sjetim se
Voljenih i uvrijeđenih.
Tamo
U planini
Zakon odjekuje
Gdje tvrd i čist
Kamen je
U kojem piše:
U meni je
Istorija sva
I riječi najtiše
Što oluju nose
A do mene
Stiže onaj samo
Koji sebe našao je.
Narode moj
Narode voljeni ti
Znaš da postojim i
Imaš predstavu pogrešnu
O meni, tako
Čini mi se
Lajaćeš na me
Narode moj voljeni
Znam
Neko zna o meni više
Nego li znam to ja koji površan sam
I spreman bez razmišljanja
Da prihvatim sve, k’o ti
Narode moj voljeni
Ja trebao biti sam sljedbenik
Istine
A ne samo prividan lik
O, narode moj.
Putovanje
Kao nju
Sebi anđela stvoriću
Ljepote sjajne
U kočiji da odnese me
Daleko na
Hiljade dugih godina
I mnogo dalje
Šta i ko me tamo šalje
Ne želim ni skontati.
Djevojko
Kad te vidim
Oko moje podmladiš mi
Ti djevojko
Kad čujem te umirim se
Pjesmu slušam
S tobom letim i
Sjetim se da ne tečem
Već još sjedim u blizini
Kao da
Na vjetru sam divljem.
Bu
Kao dijete
Što ne može naći
Put do kuće
Kao kuče malo
Što muče ga
Ja bučem ponekad
Dok sve manje
Prostota privlači me
Ratovi
I zakoni kad se ne poštuju
Voljena.
Oilloco Incolo Esse
Ko
je čovjek taj
Da li neko nešto zna
O njemu se slušalo da
Ima
neki sjaj
Ne
želi da gomila prati ga i
Kad keca ima što
Nigdje baš i ne
vadi ga
Ovaj čovjek dobroćudan i
Zaljubljen u
saznanje
Ironičan pomalo kad
Budio je uspavane i
I prividno
mudre kad je
Podsticao, a
Do čega stalo mu je
Niko više
nije znao, jer
On nije ni pisao
Dok sudbinski i temeljno
Živio
je
Ali
Jednog dana neko shvati
Ne radi se tu o šali
Kada sobom Oiloco
U plamenu gorio je
Vatrom
svojom govorio
Nevin bolje umrijeti je.
Lopov
Srce
kradem
Dobro znadem
Da napojim ga i um da nahranim
Zatim
tebi da ih vratim.
Shvatila je
Žena jedna drugoj
je zid
Kad u blizini ljubav je njena
Nije je stid da
Kaže
joj više nego što ona osjeća
Na ovoj drugoj tijesna je baš
Odjeća
I čovjek njen već smeo se
Nemirna oka
Na
opasnost podsjeća
Zato
Molitve ona svoje zna
Gdje voda je
bistra i vatra čista
Biće mirna
A sad
Nedovoljno
pokrivaju ga
Ruke njene i molitva
Oči i duša ne mogu dalje
U
njega ljutito gledaju
Dok ratnik ovaj izgubljen je
Zamka je i
Proći će breme
Munja ova i nevrijeme, to
Ona shvatila
je.
Lik životinje
Zapovjed
prirodna tabu je
I smiriti treba narav u
Životinje
Što
ponekad zovem
Da snagu mi da i pomogne
Strahovi
rođeni, opomene
Kad progone
Da li trebaju promjene
S
njima da plešem
I da opet preuzmem
Lik od neke životinje.
U busu
Mrakom nošen i svjetlima
Kišnom cestom točkovima
U povratku okrećem se
Na putnike osvrćem
Izvan grada
Busom dobrim dok jurimo
Kiša staje, evo, sada
I stanica planuće mi
Pred očima
Dok sjećanja zemlji idu
Već dobro mi pokvašena.
Prolazeći pokraj njih
Cipele
prazne hodaju moje
Na đonu uklesan stih
Korakom svakim u nebo
se penje
Pozdravlja ljude
Prolazeći pokraj njih
Čujem da
kažu
To bio je čovjek smjeran i tih
I nema ga više sa
nama
Ovdje, među uspješnima
Šteta je to
Kažu glasom
nesigurnim
I da, evo, složim se s tim
Slagati sebe i
cipele stih
Ja mogao ne bih
Zato
Opet tako pozdravljam
ljude
Prolazeći pokraj njih.
Vidi, vidi
Gledajte
ljudi ko živi na Zemlji
Čovjek što drugačije diše
On ne
piše svoje uspomene
Već tren samo u kojem je
Nije k'o
prije, samoća dušu pije mu i
Proljeće samo je onda
kad
Raskopava dušu i širi je
Riječ dok sije strjelovitu
I
lice njeno kad miluje
Pogledom, srcem, ne miruje
Čovjek
U
meni
Neiskrena riječ k’o ruka bez kosti
Pojavi
se ona,
oprosti
Hajde
dušo, premosti je
Dok krilima ljuljam
Riječ poneka još
gruba mi padne
I bojim se kraj nje da stojim
A znam
Ko
treba razumjeće
Srcem u život kad otisnem se
Ne pitaj šta
sam, trgovac, vjernik
Lovac
Poslušni sluga ili sam
dušo
Tragalac.
Nema je
Nema
je među stvarima mojim
A rad bih bio
Dok stojim u njima,
gledam
Sve brojeve pregledam od mobitela
Samo ona mi fali, moj
potez novi
Gdje sada da tražim je
Pusti su snovi, sloboda
skupa
Sreća najskuplja je, pravila glupa
U visokom društvu,
nisko
Stvari
stoje, drugi ih broje
Dok pohlepa slijepa uvijek tuđe želi,
taj
Mobitel bacam, naći ću je pod drvetom starim
Kad ne budem
tražio je.
Na obali vezenoj
Žena lijepa sjedi, nježna k'o potok
Sjajna po prirodi postaće more
No more svojina biti mu ne može
Nit' lijepa žena što gleda je
Evo ti lova, brodaru
Što prije njoj odvezi me
Čekajući već gubim radost
I ne znam za mjesto gdje vječna je mladost
Gdje vrijeme i prostor ne vladaju samo
Moji snovi nadaju se
Ispunjenju
Dok obala čeka da dosegnem je
Nevezana odvezi me
Na obalu vezenu, uz haljinu njenu.
S prozora u našu baštu
Još u sebi ne mogu naći
U knjigama tražim, kažu da život postoji
Hajde, rekoh sebi, nek odstoji malo
Na blogeru vidi šta ljudi rade
Možda tamo i ima nade
A ono, krade svako bogu dane
I pažnju drugome
Ponekad sranje je sva priča nebitna
A takvo je stanje
Kao magla teška kad svane
Onako pogledam život sa strane
Kroz maštu, s prozora u našu baštu
Zašto plodove preskaču mnogi
Samo se penju i krše grane.
XXI vijek
Na licu Zemlje, s kopljem u ruci
Hodam u koži životinje
Već dugo na muci
Gledam sve šta oteti mogu
Od Sumera, Maye
Do kraja ove vremenske skale.
Čarobnjaka čekala sam
Po ušima lupaš me da
Osjećam majušno se, menadžeru
Prodaješ ništa uzimaš sve i
Hajde malo otisni se u daljinu
Što tareš me ti siroma
Čarobnjaka čekala sam
Od mudrosti, otmjenosti
A ne čovjeka sirova.
Neću reći da ne volim je
Bilo pa prošlo
Produžiti ne možeš pokojne stvari
Eh, druže stari
Zar, malterisati ponovo
Kasarne i druge svete nam zgrade
Zar ulici vraćati stare parade
I ograde dizati porušene
Znade samo srce moje da
Ruže su stare osušene
Ljubav i život drugdje su negdje
Tu, u budnom snu
Ne, neću reći da ne volim nju
Jer poštujem prošlost i kad mrtva je
No nije put ka konačnoj sreći
Ustajalost nezdrava izvan trena što
Istina nije, uživanje, ne, taj žalostan cilj
Plan životinjski, kad hulim i kad
Ostavljam život, a običaj grlim.
Žena u Svemiru
Dok branim nju, svetinju
Čovjeka, prirodu i
Cijeli svijet u Svemiru
Na izvoru
Tiho grlim joj
Grudi
I pijem vodu bisernu
Tako volim nju, svetinju
Ženu
U Svemiru.
Ma, kakav stroj
Ooo polje, polje
Šta od tebe ima bolje
Uz volje malo, stalo mi je
Da vide nas dolje
Ma kakav stroj i
Običan broj
Čovjek nešto više je
Ali o tome, molim te
Tiše.
Jedino ona dama je
Sudbina moja sama nije
Društvena ona je, istinska dama
Ne samo Hava, Lilit žena
Laž za Adama ili Zemlja
Slava
Nevidljiva ljudima od namjera loših
Kakvih God
I voljeti da li što mora se dok
Ljubav s njom je, sa sudbinom, no
Mašina radi, melje i vari i kako
Na prljavoj zemlji
Silom postići pravedne stvari.
Ja, pa ja
Čovjeka braniti treba od
Samog njega i
Prirodnjak pojave da sam, ja
Ispitao bih i položaj svoj
Od prosječnosti
Od luda ega, od sopstva ne
Čovjeka tužna branim ja
Od društva i od običaja
Od učmalosti i duboka sna
Od lijenosti
Pokornost slijepu kao da
Ne volim
Nit’ protiv sam svakoga zla, već
Ja sam za
Za smislen rad, svježinu dobra i
Udarac koji probudi lava, jer
Spava on
Jedini trijezan među njima
Pijanima
On znao je da
Događaj najmanji otvara dušu
K'o razum grana masline što
Na sporazum zove
Bez priče šuplje, odlikovanja
Bez ikakva zvanja
U barku kao da prolazi voda
I jake riječi su slabi lanci
Života mu neznanci kao
Nadiru i
Sočniji život od priče mu daju.
More, ribi ti si raj
Ljušturu školjke pritiska more
No biser ne
Prozor dubine dok otvaram
I gledam sne
Van meteža, mulja, skučenosti
Sokolić, letim i
Katkad sjetim se da
Stvari što voljom slobodne su
Na vagu idu, bodre me one i
Kore me
To nešto me vara, a nije sve
Želja mi vrata zaključava i
Prozor krovni
Iz vode ka nebu da letim? badava
Jer dubok klanac je
Misao, riječ, još pepeo nisu
Na leđima ranac su
Buka i tvrdo postojanje, imanje moje
U budnom snu
Jedni u druge gledaju samo
Optužuju se
Ne poznaju drskost vlastite duše
Sliku svoju, prerušen grijeh
Bezsadržajno svjetovno znanje
Ni ludi smijeh i
Mnogi se guše
O, more ribi ti si raj, a neplivaču
Pakao si.
Izgnana
U ćeliji svojoj tunel kopam i mislim
Jednog dana da izaću, a
Duša mi zbori: I mene vodi
I ja izgnana sam
Dušo moja, to znam
U lošem stanju si, no
Pusti još te daleke snove
Ja tako rad sam i primoran
Kosti ove
Iznijeti iz ćelije svoje.
Svjetovnjak
Ne otkrivaj recept tajan onom
Koji nije djelo vizije te i
Filozofije
Niti onom koji nadmen, pohlepan je
Koji ne zna za život cvijeta i gleda samo
Kako da ubere ga
Ma hajde, kažeš mi sudbino lijepa
Koji to borac nije protiv nego je za i
Božanska magija njegova da
Od ovog svijeta
Vradžbina nije, iako znam
Pred pravdom snaga je pokorna sva
Taj lav povijene glave i repa na
Vratima ulaznim svjetovnjak čeka
Učenjak ne
I hoće da unese mutne sne
U njemu korist preovlađuje što
Kod pjesnika plemenita slučaj i nije
Zabilježen još.
Drugarica
Samo prirodu kvarnu plaši smrt dok
Po njoj drugi kao po ružama hodi
I miriše u njoj život novi, koji
U modi nije
U srcu je gdje
Pobjeđuješ nju k'o vatru i vodu, no
Sebe pobjediti nećeš kada
Svi odu
Bliži se ona i ljubiš je da
Požuriš cvjetanje božanska cvijeta
Prije ovog proljeća, ljeta
Dok na tebe čeka besmrtna
Drugarica, dobra misao tvoja.
Ne nudi pivu
Nesreću
svoju i bijedu
Ja ne volim
Neću s njom da sretnem se
I
odlazim
Džaba, ona još veže me i
Džaba, s njom kad
vrtim se
Neću više da trpim je
Ti nemoj nuditi pivu,
ni
Rakiju ljutu neću, hoću bol
Da vidim živu
Njoj
već jednom da nasmijem se.
U šumi hram
Unutrašnji
hram
Da, znam naći ću ga
Još dok je dan
A tunel čeka i
silaz
Stepenište na plažu izlaz
Gdje čamac čeka me
prazan
Pomalo važan u njega sjedam i
Gledam ga, veslam
Ka
drugoj obali
Do puta kroz šumu kojim
Pješačim, nikog na
drumu
I tražim hram, sasvim sam
Znam da jednom naćiću ga.
zzz
Sex
nije samo zemaljska stvar
I kosmička ona je
Tenzija
Ispoljenje
ime moje i
Kod
Moj hod nebeski.
Voli me
Od
kulture liječim se
Od diploma, spomenika
Od krstova i
zvjezdica
Od mjeseca tako hladna
Bježim gdje
Ima dobra
stvaralaštva
Gdje najveći živi hram k'o
Polje slatke
svijesti što
Bez greške već voli me.
Dobar provod
U velikom gradu život teče
Punom parom
Ne gubim nadu
Kafići, splavovi, stubovi, lavovi
Đir je dobar i dobre trebe
Al' nešto nas j..., ma
To taj život je
Druže moj
Volio bih i pored svega
Da se ogrebem
U moru mirisa dobrih među
Bojama vedrim, potocima
U njedrima njenim
O rakiju jednu
Ah
Da se provedem
U mislima bar
Malo pristanem u toplu luku
Reći ću nebu
Večeras da ublažim muku i
Razdrmam malo zastalu čuku
Uz muziku dobru
Vidim već da
Ljubim joj ruku i kosu mazim
Gledam joj u očima rosu
Na geste pazim
U uvo šapnem dvije-tri stvari
Ona da sutra upamti me
Druže moj stari.
Emocije
S previše riječi
Misliš nešto važno ćeš reći
Bez osjećaja
Guzica tuče u glavu te
Gubitka strah
Svađa je
Da ne bude krah
Prije nego li postane prah
Život nam
Bojim se, izmiče i
Vidi na šta
Liče nam sad sve ove priče
Rad prevazići sam
Ovo kad
Emocije
Lude i strahovi nose nas.
Ne spava sve
U smrti samo umire tijelo
A život ne
U smrti nije gotovo sve
Istrajan i čestit može
Spoznati da
Ima nešto što ne spava nikad
Nit ikada rodilo se
Onog baš što ne znamo mi
Robovi smo
Izvan svijeta osjećaja
Teško da nam je spoznati i
Doznati bez istrajnosti i
Čestitosti.
Igrači
Tek kada je miran um
Ja saznajem se i
Tek
Kada
Usred grada
Glupostima zatrpana
Za bukom ne okrećem se
Duša moja mirna je i
Saznaje
Na nebu slika kakva je i
Igrači kakvi tamo
Igraju
Gledam samo
Kakvi oni tamo su.
Kriza
Kakva moć je ovog svijeta
Kada kao jabuka je
I svi grizu
Mora, kažu, vidiš krizu
Onu glavnu
Sliku svijeta ni ne vide
Bijede svuda ima samo
Jedna od njih najveća je
Ona bijeda
Srcu mome koja ne da
Ne da mu da otvori se
Višim nekim svjetovima.
Rupice
Oblačiš đavla u krpice
Ljepše da mi predstaviš ga
Da mi mekše priđeš s njim
I uzmeš me ljubavi
A neću ja
Neću tvoga đavola
Neću tvoje krpice već
Rupice
Na obrazu hoću tvoje
Ludice.
Znanje
Edukacija, educare
Otkrivanje
Nečeg što u nama je
Otvaranje
Nije kao školovanje
Kao ustrojavanje
To je ono
Nešto kao ludovanje
Nije bogme mudrovanje
Jeste dobro umovanje
Udaranje
U najvišeg znanja granje.
Lutkica
Lice lutke imala je
Dvorce, ovce svoje
Obožavatelje
Imala je osmijeh lijep i
Nježno lice
Oh, kako sam bio slijep
Prikriveni problem svoj
Imala je
I debeli šminke sloj
Imala je sike slatke
Tijelo svo od kože glatke
Nogice u štramplicama
Crnim ona imala je
Plesala je i pjevala
Na štiklama slatka
Mala.
Kameni hrid
Nisam ti ja nemirni talas
Nisam ni alas ribu što lovi
Kameni hrid što gazi u vodi
Ja sam ti da
Do mene svaki talas plovi
Nasrće i razlijeva se
Umijem se talasom kada
Zapljusne me.
Sretnici i nesretnici
Tebe jebe hemija da
Izvineš
Duša ti je smirena
I pametna
Druge neke više pate
Nesretnice
Dušo moja
Ja navijam sada za te
Druge muči takmičenje
I bježanje
I ležanje muči ih
Svašta nešto
Kriju vješto
Reći ću od čega bijeg
Od istine
Ljubomore
Tamu traže i galamu
Guraju se u ormaru
Kako da iščupam sne i
Razjebem ovo sve
Svjetlom da ovjenčam se
Duše neke slobodne.
U snu kraj nje
Vrpoljih se malo kraj dame te
Ponovo živjeh oo, čudne mi sne
Da žena lijepa je kraj mene
Lijepa i lijepa da
Tijelo mi cijepa na dva što
Osjećam silno ja
I sebe i nju u snu, ah
Sjediti bilo je predivno tu.
Cvjetić
Baš ti hvala za maleni svijet
Za šarene stvarčice
Hvala tebi bar malčice
To je dar
Shvatio sam iz toga da
U sitnici je cjelina
Zato šaren svjetić voliš
Da postojiš ti u njemu
Kao cvjetić.
Baklje
Osjećaj borbe vazda smeta
Na putu do napretka
Velikom duhu šaljem molbe
Da nestanu takve borbe
Kočnice
Da razvale se
Željezne
Kad upale se baklje te
Nenaporne, svjetlosne.
Tkalci
Zatvorenik svog neznanja
Dušo sam
Ovakva stanja
Ponekada brinu me
Jer znam da sam
Tkalac mreže i prediva
Svi predemo i pletemo
Stvaramo i ne znamo šta
Radimo to.
Korijeni
Jebeš i te korijene
Koji zadržavaju me
I vraćaju
Sebe obožavaju, a ja
Živim s promjenom
Sanjalica takav sam da
Korijen meni ne treba
Da me drži
Meni treba plodna zemlja
Nebeska.
Kafu stavi
A ti Bože kafu stavljaj
Na šporet nam
Doći ćemo
Sve je dobro
Ako nije onda biće
Pristavi nam popićemo.
Plodna zemlja nebeska
Wirbel Bet
Copyright 2011 by Wirbel Bet
Smashwords Edition
****
Version 2011
Cover design by Wirbel Bet
****
